PRIKAZ CRNOGORKE U PERIODU BITKE NA GRAHOVCU

Članak profesorice Vesne Kovačević o značaju žene – Crnogorke kroz istoriju, povodom 160. godišnjice bitke na Grahovcu, prenosimo u cijelosti.

,,Crnogorsko plemensko društvo je autentična tvorevina sa svojim uređenjem i svojom patrijarhalnom kulturom. Poniklo na ruševinama feudalnog društva ono se razvija pod snažnim uticajem kulturnog i istorijskog nasljeđa srednjevjekovne države.

Počevši od porodice ili doma kao najmanje rodbinske zajednice koja je inokosna a rjeđe zadružna porodica, Crnogorci su izgradili čitav niz termina za sve nijanse plemenskih odnosa. Patrijarhalnost crnogorske porodice sačuvana je do najnovijih dana. U toj porodici položaj žene nije bio lak, ali ni ropski kako se obično misli. Žena je životni saputnik, saborac i vjerna ljuba. Žena je po običajnom pravu bila izuzeta od krvne osvete i uopšte pošteđena u svim sukobima.

Crnogorke su ne samo dijelile patrijarhalne herojske vrijednosti svoje zajednice već i da su one imale istaknutu i specifičnu ideološku ulogu u reprodukovanju i osnaživanju tih vrijednosti. . Ovu svoju ulogu žene su prije svega ostvarivale kroz poricanje straha i emocija prilikom pogibija sinova i bliskih muškaraca, a javno su je artikulisale kroz sadržaj tužbalica. Kada “ispraća svoga čovjeka (bilo da je muž,brat ili sin ) u rat „Crnogorka,kako piše Rovinski , nikada ne plače, već i njega  hrabri ,“a kad ga izgubi ,“bez obzira na to koliko ga voli , umije ona da suzdrži suze i prikrije patnju.

Društveno-istorijske i kulturne varijable bile su te koje su markirale različite statuse muškarca i žene , pa time i distinkcije među polovima. Naznačena razdvojenost muškarca i žene najviše je izražena u kulturološkoj sferi. Upornim i plemenitim radom , još od najranijih vremena , žena je sužavala jaz koji ju je dijelio od muškarca .

Hodajući „po muškom putu“ žene su stvorile sliku o svijetu prema patrijarhalnom obrascu koji su naslijedile i tu sliku , nenarušenu , predavale narednoj generaciji svojih potomaka. Hrabrost i čast crnogorskih ratnika veoma su dobro dokumentovani. Svijet, međutim, malo zna o Crnogorkama koje su darivale živote, podizale i vaspitavale te iste ratnike, i radile od kolijevke pa do groba.

Riječi , Ćetne Jovović ,, Nijesam ih rodila, gospodare, da umru na prijeklad, no da ginu za Crnu Goru,, podsjeća na riječi Spartanke ,,Sa njim ili na njemu,, misleći na štit kad su joj muški odlazili u rat.

ĆETNA PETROVA JOVOVIĆ  rodila je tri sina ,tri junaka.

Ćetna se rodila na Čevu, u poznatoj i nadaleko čuvenoj kući Vukotića, 1786. god. Prvi put je bila udata za jednog bogatog seljaka, ali tom udajom nije bila zadovoljna, jer je u svom mužu vidjela slaba i neodvažna čovjeka. Zato jednog dana odluči da ga stavi na probu. Prije no što će se muž vratiti kući, Ćetna sjedne na prag od vrata, pruži noge preko praga i uzme preslicu da prede. U tom joj dođe muž i umjesto da kaže ženi da ustane da bi on mogao ući u kuću, zaobiđe je i uđe bez da joj riječ reče. Tada je bio običaj da, kad domaćin ulazi u kuću, žena ga na nogama dočekuje i nudi mu stolicu da sjedne.

Sve ovo što se zbilo naljutilo je Ćetnu i ona se vrati u rod i reče ocu da ne može živjeti sa mlakonjom pa da će je svu sasjeći. Ubrzo poslije ovoga udala se za Petra Jovovića iz Markovine. I njega je probala kao prvog domaćina, no Petar kad je vidio kako prekrštenih nogu sjedi na prag i ne diže se, potegnu čibuk … Ćetna ništa ne reče niti se požali, a docnije je pričala da je tada sebi rekla:

“Ovakav mi muž i domaćin treba”. Petar je stvarno bio čovjek na glasu i dobar junak u bojevima za vrijeme Petra Prvog Petrovića protiv Osmanlija i Francuza.  Ćetna je s Petrom živjela lijepo i rodila mu tri sina – tri znamenita Crnogorca: Rama oca Novakova, popa Luku i popa Mila, opjevane junake i harambaše…

Bitka na Grahovcu je bila 1858. godine, u kojoj su učestvovala sva tri sina Ćetnina i unuk Novak Ramov. Ona je tada živjela na Cetinju. Kad je stigao glas od vojvode Mirka Petrovića o velikoj crnogorskoj slavi i pobjedi na Grahovcu, na Cetinju je nastalo veselje i zvonila su sva zvona s manastira. Narod je igrao kola, pjevao i veličao slavu crnogorskog oružja. Ubrzo je i drugi glas stigao o potankosti ishoda bitke i pogibije pojedinih Crnogoraca. Knjaz Danilo je naredio da se odmah prekine veselje u znak žalosti. Ćetna Petrova zaviče iz kola:

“Što prekidaš veselje, gospodare?”  “Izginuli su nam Crnogorci, Ćetna. Ranjeni su ti Ramo i Milo i unuk Novak, a pop Luka pogibe…”

“Pa, zar zbog toga veselje da prekidamo? Nijesam ih rodila, gospodare, da umru na prijeklad, no da ginu za Crnu Goru. Ne lomi se turska sila bez pogibije junačke, paše se sabljama sijeku i topovi otimaju… Dođi, gospodare, pa sa mnom zaigraj u kolo…” Knjaz Danilo je prišao i igrao sa Ćetnom, i veselje nije prestajalo.

Kasnije, za vrijeme Omer-pašine pohare, poginuo je i Ramo, drugi sin Ćetnin, u Kiti Nikšićkoj, na mjestu koje se otada zove Ramova glavica. Treći sin, pop Milo, opjevani junak, pri opsadi Nikšića 1877. godine došao je pod gradski bedem sam i pozvao bega Mušovića na megdan. Beg mu nije smio izać na megdan već ga je ubila njegova straža.

Ćetna je nadživjela sva tri svoja sina i ostala do smrti poštovana čovjek žena. Knjaz Nikola je naredio da joj se spomenik podigne, no njega nema, do obična kamena ploča kraj Petrove crkve u Nikšiću.

Ispod te obične kamene ploče počiva jedna gorda Crnogorka, majka mučenica, majka junaka.** Kroz dugi istorijski razvoj društva ,žene su imale veliku ulogu ,a dugo vremena je trebalo da prođe da im ta uloga bude priznata.

**Marko Vujačić 1961, Znamenite Crnogorke u narodnom pamćenju: Žene od kamena

Žena se izborila za slobodu, a time i za sve blagodeti koje život nudi. Ona osvaja povjerenje, koje ide rapidno i pravolinijski, oslobađajući se milenijumske vezanosti i vazalnog odnosa-sudbine-u odnosu na muškarca.Sve to prati i dalje sumnjičavost, koja ima iskonske korijene,a njena želja i nada za oslobođenjem od potčinjenosti treba da izdrži probu i izazov našeg vremena .Ozbiljne rasprave o savremenoj ženi novijeg su datuma i vezane s za 50-te godine prošlog  vijeka.

Sve do kraja XIX vijeka Crnogorka je tretirana, takoreći, kao stvar, kao predmet tuđeg raspolaganja, a njena volja je ignorisana. O njenoj udaji su, recimo, odlučivali drugi, a nakon udaje nije bila vlasna-sposobna sama sobom zapovijedati. U braku je imala toliko prava koliko joj je njen (slabiji, ili snažniji) rod bio u stanju obezbijediti… Zanimljiv članak o tome prenosim iz časopisa “Istorijski zapisi”.

Rod polagao pravo na ličnost i imovinu žene

Oblik svojine i njemu odgovarajući oblik porodice određuju položaj žene u društvu. Iako iskazan u specifičnom vidu, ni položaj žene u Crnoj Gori nije izuzetak od toga pravila. Drugačiji je njen položaj u zadružnoj od onog u inokosnoj – individualnoj porodici.

U autarhičnoj, kolektivističkoj privredi subjekat svojinskih prava nije pojedinac, već zadruga – kućna zajednica kao posebna ličnost. Članovi kuće, bili oni muški ili ženski, po pravilu nemaju posebne imovine, njihova prava na zajednički imetak iscrpljuju se u pravu plodouživanja i potencijalnom pravu na dio za slučaj dobre zajednice.

Imovinska neravnopravnost muškarca i žene je prividna. Sve do udaje žensko čeljade, jednako kao i muško, ima pravo na korišćenje zajedničke imovine i pravo na zadovoljavanje sopstvenih potreba (pravo na stanovanje, odijelo, ishranu). Pošto se uda, žena gubi pravo na izdržavanje u rodu, ali to pravo stiče u domu.

Za prvo vrijeme, dok se snađe u braku, ili poslije braka, ako ovaj ma na koji način prestane, ženi su obezbijeđena neka dodatna – zaštitna imovinska prava (pravo na opremu prilikom udaje, pravo na izdržavanje u slučaju raspusta braka, pravo na novčanu naknadu).

Rodovsko-plemensko društvo vladajući je oblik društvenog uređenja u Crnoj Gori, do XVIII vijeka. Njegovi tragovi prepliću se sa privatnosvojinskim odnosima i, naročito, u društvenoj svijesti, snažno se osjećaju za sve vrijeme postojanja crnogorske države. U takvom društvu ličnost je pokrivena kolektivom i iscrpljuje se u njemu.

Izvan srodničkog kolektiva (kuće, bratstva, plemena) pojedinac je nezaštićen i nemoćan. Srodnička osjećanja kod Crnogoraca su naročito razvijena. Za razliku od privatnosvojinskog društva, gdje je brak podređen interesima muža – privatnog vlasnika i svrha mu je izrođavanje djece nasljednika sa nespornim očinstvom, u rodovsko-plemenskom društvenom uređenju brak je društveni posao, koji služi za orođavanje širih društvenih zajednica, sjedinjuje ih i prvenstveno ima u vidu interese kolektiva, a tek onda interese bračnih drugova.

Udajom đevojke i ženidbom momka međusobno se prijatelje bratstva i viđenije porodice, da bi u vrijeme ”bezvlašća” pojačali svoju moć i oduprli se snažnijim bratstvima. Više se pazi na glas porodice, nego na ličnost mladoženje i nevjeste. Svaki pripadnik bratstva nevjeste ima pravo da zna sa kojim će se bratstvom oprijateljiti.

Brak je poseban način povezivanja društva u uslovima plemenskog separatizma. Kaže se, stoga, da pleme ili bratstvo udaju i žene svoje pripadnike. Starješine bratstva se pitaju kad se momak ženi i đevojka udaje. Bratstvenici učestvuju u troškovima oko njihove udaje i ženidbe. Traži se njihova saglasnost da se momak oženi i đevojka uda u dom, koji su im njihovi roditelji izabrali. Na volju vjerenika se malo, ili nimalo pazi.

Bratstvo štiti svoje odive i poslije njihove udaje. Stabilnost njihovog braka uveliko zavisi i od snage bratstva kojima mladoženja i nevjesta pripadaju. Žena je u braku imala toliko prava koliko je slabiji, ili snažniji rod bio u stanju da joj obezbijedi. Muž će se teže odlučiti da ženu zlostavlja, progoni ili je bez razloga otjera od sebe, ako je ona iz snažnijeg bratstva.

Razvitak ličnog subjektiviteta crnogorske žene mjerilo je razvitka crnogorskog društva. Od negacije toga subjektiviteta i vezanosti žene za društveni kolektiv do formalnog priznanja manifestacije njene volje, individualizairanje njene ličnosti i emancipacija od kolektiva veoma je dug i složen put.

Žena je u drugoj polovini XIX vijeka samostalnija i u porodici. U inokosnoj porodici, iako je dužna da se pokorava mužu i da izvrši sve što on naredi, žena ima više prava; muž se redovnije savjetuje sa njom o domaćim poslovima. Sudska vlast pazi da muž ne bi svoju ženu ”…bijo i mrzijo bez razloga…”.

U zadružnoj porodici žena je član kuće, i, principijelno, ima jednaka prava kao i muški zadrugar. Sposobna je da bude domaćin kuće ili njegov zamjenik. To će se, ipak, desiti onda ako u kući nema odraslih punoljetnih zadrugara. U tom slučaju domaćin kuće je obično udovica najstarija po godinama, koja je ostala sama sa maloljetnom đecom. Ona će ostati domaćin do punoljetstva đece. Đevojka je izuzetno kućni domaćin; to će se desiti ako ona ostane sama u kući sa nepunoljetnom braćom i sestrama.

Crna Gora kao svojevresni fenomen, na području na kojem se nalazi, predstavljala je ( a neki smatraju  i danas da predstavlja) svojevrsnu paradigmu patrajarhalnog, epskog, mitološkog, u kome su tačno definisani obrasci i načini funkcionisanja društva, kako u  pojedinostima tako i u cjelini.  Crna Gora u drugoj polovini XIX  i dalje je rob stereotipa, podložna uticajima kako patrijarhalne sredine tako i plemensko-bratstveničke svijesti.

U liku svake crnogorske žene, može se ogledati kompleksnost crnogorskih običaja, tradicije, kulture i načina života.  Osim tih „ predodređenih“ uloga, koje su, crnogorke umjele i mogle da „iznesu“ na svojim plećima i posvjedoče svojim životom, zapostavljajući  sebe, podređujući se svojima i živjeći za njih, one u isto vrijeme predstavljaju simbole i oličenja i svega najuzvišenijeg i najpoštovanijeg, da ne kažem, najsvetijeg. Malo gdje ćemo naći, takav izraz poštovanja, vezanosti i ljubavi, kao između crnogorske majke i sina, pokornosti kao crnogorske supruge i muža, osjećaja sigurnosti i zaštićenosti od strane muževa i sinova, ali i mudrosti, postojanosti, promićurnosti, stamenosti, koji su sublimirani u liku samo jedne, često puta nepismene i neobrazovane žene, kao što je to slučaj sa Crnogorkama”.

„Đe se žene poštuju ,tamo je i bogovima  ugođeno; đe se ženama  ne iskazuje  poštovanje  tamo  ni jedno djelo  ne donosi ploda“.

Mahabharata

mr Vesna Kovačević 2017, Žene i njihov doprinos u istoriografiji Crne Gore u prvoj polovini XX vijeka

 

Provjerite i

POZIV ZA AUTORE

  Asocijacija Nastavnika Istorije Makedonije (ANIM) u partnerstvu sa Udruženjima nastavnika istorije iz Crne Gore ...

Jedan komentar

  1. Svaka čast na tekstu.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Ova web stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

xu hướng thời trangPhunuso.vnshop giày nữgiày lười nữgiày thể thao nữthời trang f5Responsive WordPress Themenha cap 4 nong thongiay cao gotgiay nu 2015mau biet thu deptoc dephouse beautifulgiay the thao nugiay luoi nutạp chí phụ nữhardware resourcesshop giày lườithời trang nam hàn quốcgiày hàn quốcgiày nam 2015shop giày onlineáo sơ mi hàn quốcshop thời trang nam nữdiễn đàn người tiêu dùngdiễn đàn thời tranggiày thể thao nữ hcmphụ kiện thời trang giá rẻ